Univerzalnost tragedije

Nikola Petković

(NOVI LIST, Rijeka, Ponedjeljak, 25.7.2011. Kolumne, komentari - HARTERIJE)

Misleći na nešto posvema drugo, filozof Wittgenstein, rekao je da je svijet sve što je slučaj. Je li, dakle slučaj to da sam, nema tomu dvije večeri, u centru Ithace, na ogled dobio bosansko-englesku knjigu Itaklije Saše Skenderije? O Ithaci kaže da »osim onih koji su stradali usput i onih koji je još uvijek traže, svi smo je našli. Neki prevalivši pola svijeta, a drugi usput. Nekima se, na kraju, ukazala sama a da nisu ni iskoračili preko kućnog praga«. Knjigu poviješću, koja u našem dijelu svijeta, žestoko kao udarci s početka Pete, sama i nepozvana pokuca na vrata koja podupire kućni prag, presađenog Skenderije, čitam u autobusu koji redom prolazi kroz gradove: Ithaca, Ulysses, Ovid, Romulus. Dok čitam Sašin, autobus ispisuje vlastiti tekst: povratak pobjednika svojima na svoje, povratnik koji je srušio Troju, bol gubitnika koju čitamo u Eneidi i rođenje imperija na sedam brežuljaka Rima. Kako je samo povjest dosadna u pompoznim ponavljanjima i (pre)imenovanjima uvijek iste Moći. Saša je našao Ithacu (ili je ona našla njega, jer ne napušta se kućni prag bez debelo dobra razloga) i odavde ga, u to se gotovo pa kune: izbaviti može još samo čudo.

Nikad dosad nisam mislio da ću ovako blizu, licem u lice s tekstom koji mi velikim dijelom prepričava i moj život, doživjeti da u rukama držim knjigu Bezdomnoga. Mislio sam da Bulgakovljev pjesnik iz »Majstora i Margarite«, nikada neće napustiti označeno, i kao oslobođeni označitelj, najprije zaživjeti kao simbol a zatim mi se ukazati kao živo lice raseljenosti sa stranica ove knjige. Ispreplićući nostalgiju, nomadizam, raseljenost i useljenost, nepripadanje i novo ukorijenjenje, knjiga je dokument univerzalnosti tragedije i njezina partikularna oprimjerenja. Intimnost pjesama govori: ovo je iskustvo samo Sašino, ali je toliko osobno i ljudsko, da ne samo da može postati tvoje, nego je moguće da je to ne jednom i bilo. Sjeta koja preplavi tijelo kad, probuđeno, napusti krevet, i kad se »čim se dotakne zemlje strese i zacvili kao avion... kad ga na pisti poljubi vlastita sjena«, sjeta je egzilanta kojemu tlo koje je njegovo dok spava, na javi izmiče. Što smo jedni drugima i jesmo li bića bivanja ili posjedovanja tema je pjesme o srednjoj klasi koja odlazi u raj.

Jesmo li to što smo? Jesmo li to gdje smo? Jesmo li ono što posjedujemo? Razapet između teritorijalnosti i deteritorijalizacije, Skenderija ispisuje osobnu egzilantsku literaturu na intiman, tih način. On ne kapitalizira tragediju Bosne. On je konstatira. I tekstom i tijelom. Ne patetizira sudbinu iseljenika. Ironizira je. I tijelom i tekstom, i tu je i tamo. Tamo je kad sjetno slijeće s kreveta. Tu je kada se, s pravom, čudi koliko je žalosno malo džankija i alkoholičara među suvremenim američkim pjesnicima, a koliko je puno vlasnika nekretnina, ekologa, vegana. Tu je kada bol Hilary Clinton od one fleke na haljini Monice L, i onu Obame koji je rastao bez oca, a majka mu umrla..., obgrljen strahovima zemlje u kojoj je najveća zamisliva tragedija raspad burze ili poskupljenje benzina, usporedi sa svojim strahom da mu, dok ne pazi, netko kradom malu ne nabode na onu Clintonovu cigaru. Pa da još jednom ostane sam. E, sad je već tamo. Tamo je dok je tu gdje živi s vlastitim sablastima, među monstrumima normalnosti. S ljudima koje voli, koji su, »raštrkani po meridijanima i vlastitim ponorima.« Ni tu ni tamo.